Samo jedna duša malena...

Jako volim štetati. Posvuda. Totalno bez nekakvog plana i reda, krenem, i ne razmišljam previše kuda ću. Onda neko vrijeme hodam, pa stanem, i, ako je mjesto dobro, sjednem. Izvadim papir i olovku i počnem pisati.
Upijam sunce i puštam da se sve one silne ladice u glavi počnu slagati, same od sebe. I pišem. O svemu, apsolutno nevezano.

Jako volim noćno nebo. Kada je vedro, otvorim prozor i gledam nebo i grad (koliko ga mogu vidjeti). Neovisno o dobu godine, redovito u majici kratkih rukava tako blenem prema gore i razmišljam. Ponekad i pričam, sasvim potiho, da me nitko ne čuje. Iznosim zaključke i činjenice, razmišljam o čemu bih pisao ili, pak, samo promatram nevjerojatnu čudesnu dimenziju ovoga svijeta. Gledam gore, one sitne male točkice i...

Jednom ću definitivno otići negdje daleko, negdje izvan grada, po noći, i cijelu ću noć gledati zvijezde. Tamo, u prirodi, gdje im sjaj ne mute svjetla grada, bit će još ljepše nego što su sada.

A kako tvoje srce?

Pitanje koje me jako iznenadilo, podjednako njegov sadržaj i činjenica da ga je uputila osoba koja ga je uputila. Zaista nisam mogao vjerovati, nisam očekivao takvo pitanje.
Odgovor sam izbjegavao i sam pred sobom, a kamoli pred drugima. Nisam baš bio. Ali ponekad si je teško to priznati.

(...)

Došao sam kući i ušao u sobu. U sobi je bio apsolutni mrak. Sjeo sam tako u toj tami, sjeo sam i naslonio se na krevet iza mojih leđa.
I tada je počelo.
Niotkud, najednom, suze su počele teći. Nisam plakao, zapravo nisam radio ništa, one su sve radile same.
Sjedio sam tako u tišini i mraku ne radeći ništa, a one su tekle.
Nisam to smatrao lošim. Niti sam se krivio zbog toga. Nakupilo se svega i svačega kroz vrijeme, valjda je moralo nekad.
Prošlo je neko vrijeme, i kako je počelo, tako je i stalo. Ustao sam, obrisao oči i otišao leći.

- Ma dobro, super. Kao i uvijek.

Baš sam umoran više.

Već nekoliko dana po glavi mi se mota jedna misao. I ruje nekako, kopka.
Ono što nas sprječava da u životu neke stvari zgotovimo većinom nisu neki apstraktni, čudni događaji koji naglo promijene tijek situacije. Uglavnom je to jedan jedini faktor - strah. Da će biti loše, da neće valjati...
On paralizira. Umanjuje vrijednost. I jednom kada prestaneš shvatiš koliko je teško ponovno sve započeti. Pa te onda strah prisiljava da misliš da ne želiš to isto i da bježiš od toga, skrivaš se pred samim sobom. I onda to ostaje tako, u najmanjem kutku stote ladice podsvijesti, sakriveno od bilo čijih očiju. I čeka. Pitanje hoće li dočekati, ili će pak ostati i čamiti tamo sa morem drugih stvari.

To ne želim dozvoliti. Svoju ću knjigu završiti, i to kako treba.

Mislim da sam otkrio svoju tajnu. Ili istinu.
U ovom kontekstu, jedno podrazumijeva drugo.

Vrlo jednostavno:
Sve dok ljubim, ja postojim. I sve dok postojim, ja ljubim. Jedno bez drugoga ne može biti.
U trenu kada nestaje ljubav, nestaje i život.
To je ono temeljno, i u tome je sadržano sve.

Nekako me prošla faza nazivanja sebe idiotom. Barem ovdje. Negdje, u kutku vlastite sobe, možda ipak sebi potiho šapnem nešto slično. Ali dobro, to sve skupa nije bitno.
Noćas bih mogao napisati neki golemi, refleksivni post o smislu i ne-smislu. Ali ipak neću. Tko inako ima živaca, volje i vremena čitati besmislene tlapnje jednog običnog 17/18-godišnjaka.

Not sure I understand...

Ne znam. To jest, ne. Ne razumijem. To je bolja formulacija. Zbunjen sam, ali kompletno. Nisam se uspio niti okrenuti oko sebe, a toliko se toga promijenilo. I imam onaj uvijek jednaki, prokleto odvratan osjećaj da sam kriv za toliko toga. Za sve. I više od toga. Možeš bježati od drugih ljudi neko vrijeme, ali kako pobjeći od samoga sebe?
Volim šetati. Onako, bez reda i cilja. Ili se voziti biciklom. Odlutam negdje i pustim mozak da sam radi svoje. Da još jednom odgleda već pogledane scene u situ sjećanja, da presloži ladice koje su otvorene. Ali u nekima i dalje nedostaje nešto, postoji praznina. Fale neke kockice u cijeloj slagalici.

...this role I've been given...

Osjećam se loše. Ne stalno. Ne uvijek. Ali u trenutcima kada ostajem sam, skačući između poslova u danu, zaboli nešto oko srca. Stisne, stegne, probode. Zbunjen sam.
Fale mi kockice.

Ono što sam napisao u prošlom postu... da.
A valjda netko i to treba biti. Ili ne treba, nego svjesno bira. Mislim da je to najžalosnije u cijeloj priči, jer da sam po prirodi takav, sve bi bilo okej.

Ne znam. Ne volim reći da nisam dobro, ali... bilo je i boljih dana. Puno, puno, puno boljih.

A vjerojatno... vjerojatno sam ja jednostavno idiot.
Eto.

Trebam konačno povesti neke borbe. Prvo sa samim sobom, a onda i sa drugima, ako treba.
Ovo prvo je bitnije.
Jednom moram djelovati. Jer nikad, ali nikad, ništa ne dolazi na pladnju.

Nemam što za pisati, ali moram nešto jer ću se inače raspuknuti.
Pa onda: Nešto.

Nekako prečesto počinjem pisanja sa "U zadnje vrijeme". Danas neću.
Razmišljao sam i shvatio sam da... nisam shvatio ništa.
Volio bih neke stvari objasniti drugima, a još uvijek ih ne mogu objasniti niti sebi. Uvijek bih volio imati neki znak ili znati, a sam sam trom. I ne dajem ništa.
Da, bojim se nekih stvari. Puno stvari, zapravo. Jako puno. I nisam siguran već neko vrijeme. Tapkam nekako u mraku, a sve mi se više čini da tapkam na mjestu. I ne mičem se nigdje, samo stojim tako. U mraku, u tišini. I čekam da me nešto zapadne. Nebitno što.

Back and forth, then back again.

Napišem post, poruku ili već nešto od jedne strane i samo obrišem. Ne znam zašto niti sam, iskreno.
Glupiram se i smijem, pravim budalu od sebe, da ne bih mislio na sve to. Prijatelji me pogledavaju kao da sam nenormalan, a eto, to je u zadnje vrijeme moj štit.

Maybe some day, you will understand.

Nikad u životu nisam volio neodređenost. I podrazumijevanja i sve to. Uvijek sam volio da sve bude jasno definirano, i da znam na čemu sam. A sada, već neko vrijeme se osjećam neodređeno. I da nemam pojma ni o čemu.
Svako malo odustajem. I dajem si rokove. Ajde sljedeći tjedan. Ajde preksutra. Ajde tamo. Ajde vamo. Dosta mi je i toga.
Vjerojatno bih si trebao početi kopati po ladicama u glavi. Jer je tamo očito kaos. A bojim se što ću sve pronaći tamo. Ne znam ni sam.
Zbunjen sam i izgubljen. Vjerojatno kao nikada. I ne znam koliko još mogu ovako.
Vjerujem i znam da će jednom biti u redu. Ali taj "jednom", tko zna kad će doći. Treba preživjeti do tad.
Endure. Take it. They will hate your for it, but that's the point.

Long time no see. Rekli bi ljudi da je sve super i da sam jednostavno zaboravio na ovo mjesto. Ali nisam. I nije baš naročito.
Nisam pametan u zadnje vrijeme. I nekako se borim. Ponajviše sa sobom, a onda i sa svim okolo.

But you're not living, you're just waiting, hoping for things to go bad again.

Uvijek sam nekako nastojao raditi što je ispravno. Još od malih nogu.
A sada ne znam što napraviti. A ne mogu samo sjediti skrštenih ruku.
Ne znam. Ne znam definirati. Ništa.
Znam da ponekad mrmljam, govorim tiho ili u šiframa. Ali, vjerujte mi, znam što mislim.

It is a far, far better thing that I do, than I have ever done; it is a far, far better rest that I go to than I have ever known.